Na kazališnoj radionici koju je organizirala Dramska skupina hrvatskih studija deset studenata imalo je priliku vidjeti iz prve ruke kako “svoje” glumce priprema redatelj Mario Kovač.
Radionica s Mariom Kovačem / foto: Iris Foriš
Kovač je studentima pripremio 5 vježbi. Prvo su radili vokalne vježbe. Zatim su gradirali i degradirali emocije u sedam koraka. Nakon toga je slijedio skeč u kojem su likovi zaglavili u liftu, a za kraj su sami morali smisliti situaciju za obiteljski doručak. Najprije su morali govoriti izmišljenim jezikom, a nakon toga su istu situaciju opjevali opernim stilom na hrvatskom jeziku. Sve u svemu, na radionici je vladala opuštena i ugodna atmosfera. Radionica je završila sa sveopćim oduševljenjem i osmjesima na licu te s puno pozitivne energije. Povodom radionice intervjuirali smo Kovača i dobili zanimljive odgovore.
Druga vježba – gradacija osjećaja: pijanstvo / foto: Magdalena Bošnjak
1. Kakvi su vam dojmovi s radionice?
Vidio se entuzijazam, dakako. Talent se ne može uvijek odmah vidjeti jer ne reagiraju svi jednako na prvi zajednički sat. Netko tko možda ima dar i glumački talent, ali je zatvoreniji kao osoba neće to možda pokazati odmah, nego se treba opustiti i osjećati ugodno nakon par sati vježbanja. Postoji jako puno faktora – ljudskih, socioloških, psiholoških koji utječu na to koliko će se netko opustiti. S druge strane, netko drugi tko ne obiluje toliko darom, ali je društveno otvorenija osoba će briljirati u toj određenoj situaciji. Međutim, dosegnut će taj neki svoj „stakleni strop“ dalje od kojeg ne ide. Dakle, to je nemoguće procijeniti. Ono što je meni bitno je da su svi izašli van s osmjesima na licima. Popratna nuspojava rada mora biti i zabava.
2. Mogu li amaterske skupine opstati?
Naravno, i opstaju godinama. Ono što ih razlikuje od dobrog dijela profesionalnih skupina je ta neobaveza u radu, nitko u amaterskoj skupini ne mora biti ako to ne želi. Ti kad se kao profesionalac uključiš u neki projekt, bilo na televiziji, kazalištu, filmu moraš potpisati ugovor. Ako ne napraviš to što si prihvatio, snosiš financijske penale, ali i društvene. Hrvatska glumačka scena je vrlo mala i ako odustaneš od dva, tri projekta zbog mušica ili inata doći ćeš na loš glas i ljudi te više ne zovu. Kod amaterizma nema te vrste pritiska. Baviš se glumom iz ljubavi prema njoj, a gotovo svi profesionalci danas su tako i krenuli. Amaterskih skupina uvijek ima. Ja kroz kontinuirani rad u kazalištu u Močvari, ali i putem SKAZ-a i suradnje s mnogim studentskim skupinama vidim da taj kontinuitet postoji. Uvijek ćete naći dobre i kvalitetne amaterske skupine jer vole kazalište iz pravih razloga.
3. Vidimo da mnogo mladih odlazi iz Hrvatske u potrazi poslom. Što je s mladim glumcima u Hrvatskoj?
Uvijek će netko otići, a netko ostati. Tu ima puno faktora koji nisu vezani samo za gospodarsku situaciju. Činjenica je da smo mi malo kulturno tržište, a postoji hiperinflacija stvaranja glumaca, osobito kroz čitav niz akademija – što privatnih, što državnih. Svake godine diplomira neka ozbiljna dvocifrena brojka glumaca i glumica te je potpuno logično da za sve njih posla nema. To je u mnogim strukama tako. S druge strane, karizma tog posla je takva da vi ne možete reći mladim glumcima „Ne, nemojte se time baviti.“ Ljudi se snalaze na različite načine. Netko ode u monodrame, netko u sinkronizaciju, ali mnogi odu van. Mnogi naši poznati glumci su svojedobno otišli van i vratili se najčešće podvijena repa. Nije vani ništa bolje. Svi naši glumci su, pogotovo ako ne barataju stranim jezicima, osuđeni na jednu ladicu uloga. Na primjer, Rade Šerbedžija koji je jedan od naših glumaca koji je jako uspio vani je osuđen na uloge ruskih gangstera. Malo karikiram, ali to je istina. Goran Višnjić, uz sve svoje kvalitete, nikad neće igrati Romea. Osim ako netko namjerno ne postavi koncepciju Romea i Julije da su stranci. To je nešto što u jeziku ostaje. Govor je sastavni dio glumačke vještine, a ti ako ne igraš ulogu na materinom jeziku – to se osjeti. Najveći uspjeh koji je netko postigao vani u zadnjih 10 godina je Zrinka Cvitešić s osvojenim Olivierom s mjuziklom na West Endu. Ona je isto tamo igrala, ako se ne varam, Poljakinju ili Čehinju. Teško da će ona dobit iste uloge kakve dobiva Emma Watson. Jezikom smo na neki način osuđeni na boravak i rad na ovim prostorima, ako želimo širinu dijapazona. Ali, svakom tko se ode okušati van, to je jedno vrijedno iskustvo. Najviše s produkcijske strane jer je vani to sve usmjereno ka biznisu. Stvarno kvaliteta tvog rada ima puno veći utjecaj nego kod nas. Mi još uvijek živimo u nekom limbu, u nekom rasporu između dva sustava, pri čemu smo zadržali najgore od oba. Socijalizam koji je bio u osamdesetima je ako ništa drugo osiguravao socijalnu sigurnost, mi smo od njega naslijedili birokratizam gogoljevska tipa umjesto da smo zadržali ovaj socijalni moment. Od kapitalizma umjesto da uzmemo zdravu konkurentnost, mi smo zapravo uzeli gramzivost. Živimo u najgore doba i to nije obećavajuće, ali treba se snalaziti. Neke stvari koje mi prije 20 godina ne bi pale na pamet da ću raditi, sada radim. Surađujem na reality showovima, televizijskim emisijama, talent showima… Te mi stvari s neke kreativne točke gledišta ne nude puno, ali su isto strukovne stvari. Svugdje možeš nešto naučiti.
4. Kako je to biti redatelj u Hrvatskoj?
Meni je ova profesija – zvanje redatelja – najlogičnije moguće jer ono obuhvaća vrstu „renesansnog svaštarenja“ koje ja preferiram i volim. Kvalitetan redatelj bi se trebao pomalo (što više – to bolje) razumjeti u razne aspekte kazališnog ili filmskog posla i od svega znati pomalo da bi mogao vidjeti veliku sliku i u nekom projektu držati sve stvari pod kontrolom. Ako želiš od toga živjeti, kao što živim ja i neke moje kolege, posao redatelja zahtjeva i mnoge žrtve. To je nomadski posao, pogotovo kazališnog redatelja. Putuješ od grada do grada, od kazališta do kazališta – što mi je bilo potpuno zabavno i ludo dok nisam imao obitelj. Kasnije, kad dobiješ obitelj, to postane neka vrsta žrtve i odricanja. Onda ili obitelj putuje s tobom – ima nešto romantičarsko u tome, ali donosi neku nesigurnost. Mene dan danas moja baka pita kada ću naći normalan posao. Kada joj kažem da je to normalan posao i da zarađujem puno više nego većina članova obitelji, njoj je još uvijek nevjerojatno da mene netko za to plaća! Dakako ovaj posao ima i prednosti i mana, no u mom slučaju prednosti prevagnu tako da nema sumnje u to hoću li se s ovime baviti.
5. Koja je razlika između pripremanja predstave i snimanja filma?
Razlika ima puno, a one su uglavnom tehničke prirode. Kod filma je još uvijek tehnička osposobljenost mnogo važnija nego ona strukovna osposobljenost u kazalištu. Kazalište je jeftiniji medij. Ti ako imaš jednog kvalitetnog glumca i dobru priču, tebi kao redatelju zapravo ne treba ništa drugo. Barun „Münchausen“ Vilima Matule ima skoro pet stotina izvedbi, a da je krajnje jednostavna. Tebi je dovoljna jedna ovakva školska učionica ili malo veća prostorija za vježbe i pripremu. A onda ovisno o tekstu kojeg radiš, možeš se prilagoditi scenografijom, kostimografijom… Kazalište puno više trpi metaforu, a samim time i druga neobična rješenja, nego film. Od filma se uglavnom očekuje da bude dosta realističan, pa čak i kad je žanrovski – kad ode u horror ili neku drugu tipiziranost, i dalje se očekuje jedan nivo ispod kojeg se ne spušta. On je puno skuplja umjetnost i kad se neki redatelj odluči otići jako u metaforičnost, dosta ljudi to odbija. Ja se prvenstveno osjećam kazališnim redateljem – to je moje primarno područje djelovanja, ali nemoguće je izbjeći film. Odrastao sam na filmovima, puno glumaca znam kao filmske glumce, pogotovo strance. Ne mogu ni zamisliti da si u filmu ograničen kao kazališni redatelj. Probajte samo zamisliti da ste filmski redatelj, a možete gledati samo domaću produkciju, što se događa kod nas osim kad odete na neki festival međunarodni. Kada gledate samo domaće filmove, odmah vam je način razmišljanja drugačiji. Filmska i kazališna gluma su različite. Kad radiš s glumcem u kazalištu i s istim tim glumcem na filmu, radiš na drukčiji način. Dakle, to jesu dva različita zanimanja koja imaju dosta sličnosti i srodnosti.
6. Mislite li da na Akademiju dolaze djeca već poznatih glumaca, režisera, itd.?
Jednim postotkom je to sigurno točno. Kada sam se ja upisivao, a dolazio sam iz obitelji prosvjetara i medicinara, isto sam se naslušao priča o vezama i vezicama koje tamo funkcioniraju. U svojih 4-5 godina školovanja na Akademiji uvjerio sam se da je to tako u jednom manjem segmentu. No, nije to toliko rašireno koliko se misli. Tamo postoje ljudi koji se ne vole, pa ako dođe nečiji sin kolege s kojim drugi profesor nije dobar, možda će namjerno sabotirati tog sina… Istina je da „kazališna djeca“ ili „filmska djeca“ imaju jednu prednost, a to je opuštenost u tom okruženju. Često se desi da na prijemni dođu djeca koja nisu iz tog svijeta, pa ih sve to fascinira i ne daju sve od sebe. Ja bih povukao paralelu s nečim što nije iz ovog kazališnog svijeta,a odnosi se na moj hobi i veliku ljubav – kvizove. Ja kao kvizaš nisam među boljima u Hrvatskoj – moji rezultati su negdje oko 30.-40. mjesta. Kada dođem na televizijske kvizove puno sam opušteniji, to je okruženje u kojem se osjećam dobro. Meni ni reflektori ni kamere ne smetaju, ja dajem svoj maksimum tamo dok neki moji kolege kvizaši i kvizašice postižu puno bolje rezultate na pub kvizovima ili natjecateljskim kvizovima. Naša najbolja kvizašica Dorjana Širola nikad ne ide na televizijske kvizove jer ju to blokira… Tako da vjerujem da postotak ljudi koji upadaju na Akademiju jer su iz tih obitelji je znatno manji nego što se misli, ali nije da to ne postoji. Nekad kad se redatelji dvoume da li uzeti dijete poznatoga ili „no name“, znaju se odlučiti za ovu prvu opciju. S druge strane, ima redatelja koji baš preferiraju nova, svježa lica.
7. Možete li izdvojiti jedan projekt koji Vam je baš ostao u pamćenju kao najbolji?
To je vrlo teško i nezahvalno, ali onaj kojeg ja uvijek izdvojim je predstava „Jutro“. To je potpuno nezavisna predstava rađena u koprodukciji KUFERA – to je nezavisno kazalište koje dan-danas djeluje na projektima koji nisu komercijalnog karaktera i Art radionice Lazareti iz Dubrovnika koja nam je dala desetak dana rezidencije u kojoj smo neometano mogli raditi. Tri plesačice/glumice, naš tehničar i ja, dakle nas petero smo napravili predstavu „Jutro“ po motivima Sarah Kane – Psihoza u 4.48, a to je dan-danas nešto najbolje u čemu sam sudjelovao kao autor. Desila se ta neka simbioza i zbroj naših vrijednosti je daleko nadmašio pojedinačno svakoga od nas. To se dešava jako rijetko… S tom predstavom sam i obišao dosta svijeta. S nestrukovne strane, to je rad dok sam bio student sa Schmrtz Teatrom i Novom grupom gdje smo radili dosta kvalitetne predstave za tu razinu struke. Zahvaljujući kazalištu sam puno putovao. Neovisno o kazalištu najdalje što sam otišao su Pompei za maturalac. Da nije bilo kazališta, sumnjam da bih ikada posjetio Argentinu, Venezuelu, Kanadu, Sibir, Iran, Tunis, Finsku i druge zemlje. Kazalište mi je pružilo i tu priliku!
Mario Kovač trenutno radi na predstavi Mali princ koju možete gledati od 31. ožujka u Dječjem kazalištu Dubrava.
USKN KOMUNA 